Univerzitet u Sarajevu - Katolički bogoslovni fakultet

ODRŽANA TEOLOŠKA TRIBINA: „XXI. ST. – 65.000.000 PROGNANIH I RASELJENIH OSOBA U SVIJETU

U ponedjeljak, 16. travnja 2018., na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, s početkom u 20 sati održana je teološka tribina na temu „XXI. st. – 65.000.000 prognanih i raseljenih osoba u svijetu“. Tribina je održana u sklopu ovogodišnjeg programa „Vjera u suvremenom društvu“.

Gosti predavači su bili prof. dr. Vladislav Topalović, dekan Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta u Foči i doc. dr. Pavle Mijović, profesor filozofije na KBF-u u Sarajevu.

Prvi je govorio prof. Topalović na temu aktualne izbjegličke krize sa stanovišta pravoslavne duhovnosti. Prof. Topalović je odmah na početku istakao kako smo danas svi svjedoci jedne svojevrsne kriminalizacije izbjeglica. Nekad ranije, recimo u Novom vijeku, pa sve do II. svj. rata pojam izbjeglice je kod ljudi neminovno budio stanovite romantičarske konotacije i emocije. Doduše, pri tome se često radilo o buntovnicima, disidentima, svakojakim hajducima koji su zbog svojih mišljenja, stavova i djela morali potražiti život i sreću u nekoj drugoj zemlji.

S druge strane, danas svjedočimo nekim potpuno drugačijim vidicima i osvrtima na izbjeglice. U svezi aktualne izbjegličke krize (s Bliskog istoka), previše se olako i površno govori o „najezdi terorista“ ili u blažoj formi o „dolasku nekulturnih neradnika i siledžija“. Javnost kao da iznimno teško pronalazi pokoju lijepu riječ za njih ili da uopće ne govorimo o stavu istinske sućuti i podrške.

Donekle sličnu problematiku susrećemo osvrćući se i na naše nedavne ratove. Istinskim prognanicima se obično držalo samo one „naše“. Jer kao oni su stvarno otjerani silom sa svojih ognjišta, dok su oni „njihovi“ kao otišli sami, valjda zbog „glasne muzike“. No čak i prema onim „našim“ se ponekad moglo osjetiti dosta animoziteta, jer kao oni su pobjeglice, pa se poslije vratili na gotovo.

Međutim, onkraj svih ratova ovi prostori su i bez njih oduvijek bili opterećeni napetostima između tzv. „nađoša“ i „dođoša“, pa makar se pri tome radilo i o pripadnicima istog naroda i konfesije, što će reći da ksenofobija nije nimalo strana ovdašnjem mentalnom sklopu.

U pravoslavnoj duhovnosti postoji cijela jedna razvijena tematika „Boga stranca“ (Theoxenia), koja pronalazi svoje utemeljenje u Svetom pismu; recimo u Knjizi Postanka (18), kod susreta praoca Abrahama s tri zagonetna stranca u kojima je kršćanska tradicija prepoznala Svetu Trojicu (Presveto Trojstvo); ili kasnije u Kristovim sudačkim riječima: „Stranac bijah i primiste me“ (Mt 25,35). U konačnici, i Judaizam i Kršćanstvo se pokazuju doslovno kao „vjera izbjeglica“, i to ne samo zato što su mnogi uzorni biblijski likovi za života bili izbjeglice – uključujući tu i Gospodina Isusa Krista, nego i stoga što svaki kršćanin –ukoliko je istinski kršćanin- mora i sam na neki način biti izbjeglica u odnosu na ovaj materijalni svijet – misleći pri tome na nenavezanost za prolazna materijalna dobra i vrijednosti. S obzirom na prethodno, zato bi valjda i u prilici izbjeglice svi trebali vidjeti obrise istinskog čovještva, a ne obratno – čemu smo nažalost često svjedoci.

Prof. Mijović je oslovio svoje predavanje kao „Figura izbjeglice i goli život“. Figura Izbjeglica je predstavljena kao vrhunska antropološka kategorija. Ne postoji bolja kategorija osoba, na kojoj se isprepleću nominalno, deklarativno zaštićena ljudska prava, te demokratski građanski standard koji iste štiti ili ne. Odvojenost antropološkog od demokratskog habitata zrcali se kako kroz teoretski pogled na izbjeglice, ali i kroz empirijske datosti. Vlastitom ili kolektivnom nesrećom one su stavljene u limb između nativnog i međunarodnog poretka, te mnoštvo današnjih izbjeglica gubi i onaj goli život na teritorijalno sivim zonama međunarodnoga prostora.

Paradoks nastaje u kontekstu ljudskih prava, koja nominalno štite čitavu sferu, nazovimo je – s Agambenom – golog života. Mnoštvo organizacija, vlada, međunarodnih faktora, brandira se kroz deklarativnu zaštitu najugroženijih društvenih kategorija. Vrhunski uočava Agamben kako humanitarni kolaps koji često uslijedi, što i svjedočimo, pokazuje „ekstremnu fazu rascjepa između ljudskih i državljanskih prava“ (Agamben, 2006, 115). Humanitarne i društvene krize, kojih ne manjka, a koje kao krajnjeg korisnika imaju fenomen izbjeglica svjedoče o nedovršenosti demokratskih poredaka. Grijesi struktura u kombinaciji s estradizacijom dobrote i naglašene borbe za proklamirane ideale (slobode, ljudskih prava, istine itd.) pokazuje se često kao loš habitat za konkretnog čovjeka. Figura izbjeglica može i ne mora propitivati nas same. Ali propituje zasigurno suvremene državne poretke, koji, budući da ne mogu sustavno i strukturno odgovoriti na različit tip izazova, što svjedoči o njihovim institucionalnim manjkavostima. Prof. Mijović je zaključio s Agambenovim riječima kako je:

Političko preživljavanje čovjeka zamislivo jedino u zemlji u kojoj će prostori države biti probijeni i topološki deformirani i u kojoj će građanin naučiti prepoznati samog sebe kao izbjeglicu.

Nakon izlaganja prof. Mijovića uslijedila je i plodna diskusija, a zatim i zajedničko druženje.

Na kraju napominjemo da je i ova tribina –kao i cijeli ovogodišnji program- realizirana uz pomoć partnera programa – Konrad Adenauer Stiftunga.