Univerzitet u Sarajevu - Katolički bogoslovni fakultet

Održana teološka tribina: „Asertivnost i nenasilna komunikacija. Kako biti iskren a korektan?“

U Sarajevu, 5. studenog 2018., s početkom u 20 sati, u dvorani pape Pavla VI. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu održana je teološka tribina pod nazivom „Asertivnost i nenasilna komunikacija. Kako biti iskren a korektan?“ Predavači su bili mag. psih. Belinda Milanović, iz ANUBIH te vlč. dr. Oliver Jurišić s KBF-a u Sarajevu. Uvodničar i moderator programa je bio vlč. dr. Mario Bernadić.

U svome uvodu, dr. Bernadić je pokušao u kratkim crtama opisati značenje i smisao pojma nenasilne komunikacije, ali i međuljudske komunikacije uopće. Od filozofsko-religijskog „Istina će vas osloboditi“ do svakodnevnog i promišljenog „šutnja je zlato“. Istina se od davnina naspram ljudi pokazuje kao kontraverzna tema. Istovremeno oslobađajuća i uznemirujuća, zacjeljujuća i destruktivna. Poznati pisac današnjice Gerorge Martin primjećuje kako ljudi često tvrde da su gladni istine, ali da rijetko vole njezin okus kad im se servira. No, što ako se cijela problematika istine svodi upravo na „način priprave i serviranja“. Postoji li način međuljudske komunikacije koji je istovremeno iskren i korektan, te koji istovremeno vodi računa o vlastitim interesima, ali pri tome ostavlja pristojan prostor i za empatiju, odnosno, za interese drugih ljudi? Upravo, pod potonjim pitanjem se otvara zanimljiva ali i duboko egzistencijalna tema nenasilne komunikacije. Ova vrsta komunikacije iskazuje brigu za svetost osobe, odnosno, za njezinu posvemašnju osjetljivost. Kako se već to kaže i u katoličkoj moralci: „Treba osuditi grijeh, a ne grešnika“. Tako, nenasilna komunikacije se u osnovi pokušava fokusirati na sam problem, a ne na onoga tko ga vrši. Napadnuta osoba će se uvijek braniti, no napadnuti problem to neće činiti, jer on je samo problem koji se da popraviti i promijeniti – istakao je dr. Bernadić.

Drugi dio uvoda se ticao problema današnje međuljudske komunikacije uopće: Današnji „zgusnuti“ svijet zahtjeva provedbu duha suradnje, ali ista izgledno neće moći biti moguća bez usvajanja novih i poboljšanih komunikacijskih vještina i navika. Danas puno više dolazimo u interakciju s različitim ljudima, nego u stara vremena. Švedski komunikolog Thomas Erickson primjećuje kako još u ranoj mladosti formiramo stav koji otprilike nalaže da su svi oni s kojima znamo lijepo i tečno komunicirati dobri i pametni, a oni s kojima to ne znamo – „idioti“! Tako se s vremenom dogodi da čovjek kroz život na kraju zna tek desetak normalnih i pametnih te bezbroj onih ostalih … naravno, sve ovo pod debelim navodnicima, jer izgledno cijelo spomenuto poremećeno mnoštvo uopće nije toliko loše, nego mi jednostavno ne znamo kako ispravno komunicirati s njima. Pri tome u lošim procjenama o drugima po Ericksonu vodi tzv. crveni tip osobnosti: nije riječ o politici, nego se ovdje misli na snažne, aktivne, otvorene, spretne, liderske, ali ponešto i brzoplete, nepromišljene i površne osobnosti. Njima, iz njihove energične perspektive nerijetko svi ostali izgledaju nesposobno, tromo, bezidejno, neaktivno, beživotno itd. Opet, ovi ostali iz vlastitih perspektiva „crvene“ uglavnom doživljavaju kao agresivne, naporne, preambiciozne, diktatore, nepoštene itd. U Ericksonovom diskursu osobit izazov predstavlja komunikacija s tzv. zelenim tipom osobnosti, a to je upravo onaj najčešći, prosječni čovjek koji najviše od svega voli svoju osobnu rutinu, komfor i mir te se veoma plaši velikih zadataka, promjena i izazova. Vrlo je sumnjičav prema istinskim stručnjacima i autoritetima, a s druge strane, često naivno podložan neprovjerenim informacijama i glasinama. Pošto se boji sukoba, rijetko će svoje mišljenje reći sugovorniku u lice, pa će ga radije podijelit s trećom stranom. Po Ericksonu, sa onim prvima treba razgovarati odrješito, kratko i jasno, a sa ovim drugima blago, strpljivo i nadasve uporno. Dr. Bernadić je na kraju istakao kako će o zanimljivom i obećavajućem Ericksonovom sustavu vjerojatno još biti riječi na nekoj od narednih tribina, međutim i ovo što je već rečeno može biti dostatno barem da bi smo osjetili važnost rada na poboljšanju međusobne komunikacije, jer komunikacija je takoreći sve: ona se tiče i obitelji, i posla, i društva, napose i rata, kao i mira.

Mr. Milanović se u svojem izlaganju bavila pitanjem nenasilne komunikacije kao bitnim sredstvom da bi smo ostali ljudskim bićima i u teškim vremenima i situacijama. Polazeći od različitih autora i ideja, ona je pokušala istaknuti kako u prirodi međusobno mogu komunicirati svi (čak i elementarne čestice), ali da samo ljudi mogu komunicirati na nenasilan i plemenit način. Stoga se i nenasilna komunikacija pokazuje mjerom i manifestacijom istinskog čovještva. Magistrica Milanović se u svojem izlaganju osobito fokusirala na znanstvenu ostavštinu američkog psihologa Marshalla Rosenberga (1934.-2015.). On je smatrao kako veliki dio međuljudske komunikacije otpada na nesvjesnu i nagonsku borbu za moć. Namjesto toga, radije je tražio put do svjesne i savjesne komunikacije koja će se prvenstveno baviti rješavanjem problema, a ne omalovažavanjem drugih.

Dr. Jurišić se u svojem izlaganju fokusirao na problematiku asertivnosti i istine u kontekstu međureligijskog dijaloga. Polazeći od mišljenja filozofa Rusha Rheesa i Johna Austina, ali i od deklaracije Dominus Jesus pokušao je specificirati narav istine kojom se barata u kontekstu međureligijskog dijaloga. Na primjer, istina da je Isus Krist Sin Božji za Crkvu nije samo asertivna nego i performativna, što znači da je ona za Crkvu apsolutna i uprisutnjujuća. Ukoliko će katolici točno ovako pristupati naznačenoj istini, u ostalom kao što će muslimani slično pristupati svojoj istini „da je samo jedan Bog – Allah, te da je Muhamed njegov poslanik“, postavlja se pitanje je li onda međureligijski dijalog kao takav uopće moguć i koji će onda biti njegov smisao? Naime, sa stanovišta iznesenih u deklaraciji Dominus Jesus međureligijski dijalog ne može biti zamjena za misijsko poslanje Crkve nego samo njezin sastavni dio. Donekle slično ovome, za Crkvu se čini plauzibilnim i mišljenje talijanskog filozofa Marcella Pere koji smatra kako uopće ne bi trebalo ni govoriti o međureligijskom dijalogu nego o međukulturalnom, jer dijalog između suprotstavljenih istina, pri čemu obje ili čak i više njih svaka za sebe tendira biti apsolutnom, zapravo i nije moguć, ali je itekako moguć dijalog između kultura koje su s vremenom iznikle iz naznačenih istina. S druge strane, deklaracija Dominus Jesus upozorava na tzv. ideologiju dijaloga koja je sve prisutnija u današnjem svijetu, a koja podrazumijeva da je samo dijalog apsolutno istinit, jer nas samo on (kao) vodi apsolutnoj istini. Ideologija dijaloga stvara izvjesne međureligijske strukture koje se nadmeno i supremacijski odnose prema Crkvama i vjerskim zajednicama, smatrajući ih sebi podčinjenima i podložnima, a što za ove potonje svakako nije prihvatljivo.

Nakon izlaganja je uslijedila i plodna diskusija kao i zajedničko druženje predavača i svih sudionika.

Inače, večerašnja tribina je dio šireg godišnjeg ciklusa „vjera u suvremenom društvu“, a cijeli program se odvija uz potporu Konrad Adenauer Stiftunga iz Njemačke.

M. B.