Univerzitet u Sarajevu - Katolički bogoslovni fakultet

ODRŽANA TEOLOŠKA TRIBINA „ULOGA ISTINE U PROCESU POMIRENJA“

U ponedjeljak, 3. prosinca 2018., na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu u večernjim satima sati održana je teološka tribina pod nazivom „Uloga istine u procesu pomirenja“. Gosti predavači su bili prof. dr. Vladislav Topalović, dekan i profesor biblijskih predmeta na Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu „Sv. Vasilija Ostroškog“ u Foči, te mr. sc. Igor Žontar, profesor etike u Katoličkom školskom centru „Sv. Josip“ u Sarajevu. Voditelj i moderator susreta je bio doc. dr. Mario Bernadić, a partner programa Konrad Adenauer Stiftung iz Njemačke.

U svojem uvodu, dr. Bernadić se osvrnuo na izreku njemačkog književnika Johanna Heinzmanna o tome kako su naime tri istine: „Moja istina, tvoja istina i istina.“ U tom smislu, put ljudskih razmimoilaženja je zapravo put razmimoilaženja njihovih subjektivnih istina, slično kao što je put pomirenja označen nadvladavanjem istih te dohvaćanjem one „treće“ objektivne i zajedničke istine.

Povijest pokazuje kako je barem do sad iskrena potraga za istinom najčešće bila stvar savjesnih i istinoljubljivih pojedinaca; s druge strane, čovječanstvo uvijek iznova ne dopušta da mu se oduzme ijedna zabluda koja mu je korisna (Hebbel). U manipulaciji istinom izgledno prednjači politika. „U politici istina mora da čeka sve dok nekom ne bude potrebna“ (Masaryk), dok u ratu –kao u svojevrsnoj erupciji politike- istina uvijek prva strada (Eshil). U tom smislu istina se pokazuje svojevrsnim „transcendentalnim korektivom“ koji po sebi ima više veze sa svijetom teologije i filozofije nego sa svakodnevnicom. I pri tome, Istina nije samo nešto što dolazi od Boga, nego je sam Bog istina. Sv. Terezija Benedikta (Edith Stein) iz vlastitog iskustva reče da onaj koji traga za istinom zapravo traga za samim Bogom, svidjelo mu se to ili ne. S druge strane, Maksim Gorki slavodobitno zaključi da je laž religija gospodara i robova, dok je istina Bog slobodnog čovjeka.

Prof. Topalović je svoje izlaganje bazirao na Pavlovoj izreci iz Ef 4,15: „Vladajući se u istini uzrastajmo u ljubavi.“ Tema istine je vrlo kompleksna, i mnogi autori u povijesti su bili ismijavani zbog svojih površnih nastojanja oko spoznavanja i dosezanja istine. No i pored toga, istina se od samih početaka prometnula kao središnja tema filozofije ali i teologije. Pri tome se filozofski i teološki pristup u mnogočemu razlikuju premda pokatkad mogu imati i zajedničkih točaka. Dok filozofija istini pristupa pretežito objektivistički, teologija se prvenstveno pouzdaje u Boga kao izvor i normu istine. Naznačeni diskurs je vidljiv i u samim evanđeljima. Dok se Pilat pita „što je istina“, on uopće ne primjećuje da Istina stoji pred njim. A to znači, dakle, da naspram Novog zavjeta pravo pitanje glede istine nije „što je istina“ nego „tko je istina“? Stoga, kršćanska istina po sebi i nije objektivna nego paradoksalna, i do nje se dopire prvenstveno osobnom vjerom.

Kako to vrijedi naspram samog totaliteta vjere, slično tako i u svakodnevnom životu: Kršćanska istina veli da istine nema bez drugog. Dok je recimo Heideggerova istina bila hladna i totalitarna, kršćanskoj istini uvijek prethodi ljubav prema drugom. Stoga prof. Topalović smatra kako istina ne može prethoditi pomirenju, nego pomirenje mora prethoditi istini. Odnosno, da bi se čovjek mogao suočiti sa istinom on mora prvo biti izliječen ljubavlju i mirom. Ovaj paradoks postaje jako dobro vidljiv na neuspjesima domaće politike. Zahtjevi za istinom i pravdom se promeću kao kakva prijetnja koja na kraju ne dovodi do pomirenja nego ga čak dodatno prolongira. Nasuprot ovome, mi bi se prvo trebali miriti pa tek onda suočavati sa istinom – smatra prof. Topalović. U tom smislu on je naveo i jedan plastičan primjer, da pokušamo zamislit posvađane supružnike čiji je brak u teškoj krizi, i gdje onda muž tražeći pomirenje priznaje ženi i to da ju je varao. Što bi se dogodilo? To bi za nju vjerojatno bila „kap na punu čašu“ i nikad mu više ne bi oprostila. Nasuprot tome, mužu iz primjera bi bilo pametnije da se prvo svojski potrudi oko stvaranja harmoničnih relacija sa svojom suprugom. Tek onda, u klimi mira i povjerenja mogao bi joj na prihvatljiv način priopćiti i onu svoju strašnu tajnu.

Prof. Žontar se u svojem izlaganju pozabavio pojmovima istine i laži u kontekstu društvene ontologije. Prvo je nastojao prikazati nekoliko teorija istine, kao i njihove dobre strane, ali i neke nedostatke. Pri tome je krenuo od Aristotelove –klasične- korespondentne teorije koja pristupa istini kao poklapanju misli sa stanjem stvari (adequatio intellectus et rei). Ova teorija će u kršćanstvu biti izuzetno dobro afirmirana kroz skolastičku filozofiju i teologiju, te će kao takva dugo biti dominantna. Tek će Immanuel Kant jasno ukazati na neke njezine nedostatne. Naime, istina po sebi pouzdano jest podudaranje intelekta i stanja stvari, no pri tome ostaje pitanje što je to zbiljsko stanje stvari, odnosno, može li čovjek do njega ikad doprijeti? Kant je argumentirano ukazao na to da mi nikada ne možemo dosegnuti samu bit stvari nego samo nama vidljive fenomene. Jednostavnije rečeno, mi ne vidimo stvari kakve one stvarne jesu, nego onako kako se slika o njima formira u našim glavama. Stoga se i naš um ne uspijeva podudarati sa pravim stanjem stvari nego samo sa onom našom površnom slikom o pravom stanju stvari.

Prof. Žontar je još predstavio i teoriju koherencije (naši sudovi su istiniti ukoliko se i u kojoj mjeri podudaraju s tuđim sudovima o istoj stvari), kao i pragmatičnu teoriju koja nalaže da je istinito ono što je korisno i funkcionalno u praksi. Ova svojevrsna tehnicističko-materijalistička istina dobro funkcionira na razini industrijskih proizvoda, ali ostaje uskraćena za dublje razumijevanje stvari, osobito za njihove moralne aspekte… jer korisno ne mora značiti istovremeno i dobro, kao ni smisleno. Prof. Žontar je također spomenuo i Nietzscheovu nihilističku teoriju koja pokušava ustvrditi da istina kao takva ni ne postoji. Zapravo, istina se ovdje pokazuje kao nešto što tek treba biti stvoreno od strane čovjeka. U tom smislu, ljudsko društvo stvara i nameće neke istine korisne za vlastiti opstanak, a koje po sebi nisu ništa drugo do li puke metafore i simboli bez dubljeg smisla i značenja.

Prof. Žontar se na kraju pozabavio i s talijanskim filozofom Gaetanom Chiurazzijem, te s njegovom transformacionom teorijom istine, koja na neki način predstavlja sukus i presjek svih prethodno navedenih teorija. Chiurazzi smatra kako istina po sebi mora biti otvorenost za budućnost i promjene. Po njemu, istina koja ne pokreće, koja ništa ne stvara, ništa ne motivira i nije istina nego samo puka informacija.

Nakon predavanja je uslijedila i plodna diskusija, kao i zajedničko druženje sudionika tribine. Naredna teološka tribina bit će održana 4. veljače 2019. (kta)

 

SIMPOZIJ
WEBMAIL
ISSS LOGIN