Katedre

Opće informacije:

Katedra Svetoga pisma Staroga zavjeta se bavi proučavanjem starozavjetne literature kao i grana koje su povezane sa nastankom i razvojem Starog zavjeta. Da bi se što bolje upoznalo s Božjim govorom ljudima tijekom starozavjetnog vremena, na katedri se predaju sljedeća građa: Opći uvod u Sveto pismo (gdje se studentu omogućuje znanstveni pristup proučavanju Svetog pisma); posebni uvod u knjige Staroga zavjeta, gdje se studenti temeljitije upoznaju sa starozavjetnim knjigama; egzegeza izabranih dijelova Staroga zavjeta (iz knjige Post, Izl, Jš, 2 Sam, Iz, Jr, Ez, Zah, Ps itd.); biblijska teologija Staroga zavjeta, gdje se obrađuju važne starozavjetne teološke teme. Radi boljeg upoznavanja Starog zavjeta, na katedri se predaje i hebrejski jezik, kao i biblijska arheologija.

Opće informacije:

Katedra Svetog pisma Novog zavjeta bavi se proučavanjem novozavjetne literature i Biblijske teologije Novoga zavjeta.
Uvod istražuje povijest, izvore, okolnosti, datiranje, mjesto nastanka, autorstvo, teološki cilj, te kome je pojedini spis upućen.
Egzegeza istražuje konkretne novozavjetne tekstove, traga za značenjem pojedinih riječi i izraza, za onim što je pojedini pisac htio reći. Isto tako, dotični tekst stavlja u kontekst u kojem je izgovoren; uspoređuje ga, kako sa sličnim novozavjetnim tekstovima, tako i za starozavjetnim tekstovima koji su imali utjecaja na izbor dotičnih riječi i izraza. Egezeza otkriva sličnosti, ali i razlike novozavjetnih spisa, posebno s obzirom na njihovu formu, sadržaj, značenje i cilj.
Biblijska teologija Novog zavjeta pokušava sintetizirati stavove pojedinih biblijskih pisaca. Ona je svojevrstan vrhunac novozavjetnog proučavanja. Ona traga za temeljnim teološkim mislima i smjernicama. Proučava velike novozavjetne teme, kao što su kristologija, soteriologija, ekleziologija, eshatologija.
Preduvjet studija Novog zavjeta je poznavanje biblijskog grčkog jezika.

Opće informacije:

Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama,
ali blago i s poštovanjem

(1 Pt 3, 15-16)

Fundamentalna teologija ili temeljno bogoslovlje je teološka disciplina čije je područje djelovanja određeno u dva smjera: ad intra i ad extra. U svome bavljenju ad intra fundamentalna teologija je okrenuta temeljnim teološkim pitanjima kao što su: događaj objave kojom Trojstveni Bog zapodijeva razgovor s ljudima kao s prijateljima (DV 2), vjerodostojnost objave i njeno prenošenje, vjera kao osobni pristanak uz objavu, te Crkva. Fundamentalna teologija proučava i živu tradiciju ili predaju vjerničke zajednice, kao i ulogu i značenje crkvenog učiteljstva. U svojoj okrenutosti ad extra fundamentalna teologije se bavi i onima koji ne vjeruju ili onima koji vjeruju na drugi način, religijskim pluralizmom, izazovima postmoderne i nevjere, te odnosom vjere i kulture.

Magna charta fundamentalne teologije glasi: »Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama« (1 Pt 3, 15), »ali blago i s poštovanjem« (1 Pt 3, 16). Vjerni ovom pozivu već kršćanske apologete, pozivajući se na razum, ističu nadmoć kršćanske objave nad poganskim naukom, braneći tako kršćansku vjeru pred onima koji su je smatrali opasnom. Odatle se razvila apologetika kao sustavna obrana vjere. Uzimajući u obzir ovu datost, možemo reći da fundamentalna teologija ima svoje korijene već u otačkom razdoblju. S razvojem sveučilišta i teologije kao akademske discipline apologetika se razvijala prema teološkoj disciplini koju danas nazivamo fundamentalnom teologijom.

Na katoličkom području istinski začetnik apologetike je Johann Sebastian von Drey (1777. – 1853.), utemeljitelj Tübingenške škole. U isto vrijeme na Papinskom sveučilištu Gregorijana u Rimu, Giovanni Perrone i Rimska škola konačno su uspostavili apologetiku kao autonomnu disciplinu. Manualistička teologija vidjela je u Prvom vatikanskom saboru (1870.) potvrdu apologetsko-demonstrativnog usmjerenja. Uobičajena shema apologetike u to vrijeme artikulira se u tri dijela: demonstratio religiosa – demonstratio christiana – demonstratio catholica. U XX. stoljeću apologetiku se definira kao znanost o razumskoj vjerodostojnosti božanske objave. Pored K. Rahnera, J. B. Metza i drugih koji su dali svoj ogroman obol razvoju i identitetu fundamentalne teologije, vrijedi spomenuti i dvije aktualne škole u području fundamentalne teologije: 1) Škola Papinskog sveučilišta Gregorijana koja studira fundamentalnu teologiju pod vidom teologije vjerodostojnosti objave čiji je začetnik R. Latourelle; 2) Njemačka škola koja u fundamentalnoj teologiji stavlja naglasak na teologiju temelja objave, koja se pak očituje u dvije međusobno komplementarne forme: a) škola iz Tübingena stavlja naglasak na istinu (M. Seckler, W. Kern, H. J. Pottmeyer i b) škola iz Freiburga koja stavlja naglasak na pitanje smisala (H. Verweyen).

Imajući na umu povijest fundamentalne teologije i njen razvoj možemo reći da je fundamentalna teologija relativno mlada teološka disciplina. Najstariji izraz „fundamentalna teologija“ možemo pronaći početkom XVIII. stoljeću, iako se njena formulacija kao teološke discipline neće pojaviti prije XIX. stoljeća. Fundamentalna teologija nema više apologetsku funkciju kakvu je imala u prvim kršćanskim stoljećima. Ona je danas nova apologetika, ali ne u smislu obrane kršćanstva od različitih modernih i postmodernih kritika i napada, nego u smislu davanja odgovora, tako da je možemo smatrati „responzorijalnom“ teologijom ili kako to kaže njemačko-američki teolog P. Tillich, ona bi trebala biti answering theology, koja crpi iz objave svoje odgovore na temeljna pitanja ljudske egzistencije. Time ona postaje egzistencijalnom teologijom u najširem smislu te riječi, što implicira da ne može pobjeći od konkretne situacije ili konteksta u kojemu se nalazi njen naslovnik.

U dokumentima crkvenog učiteljstva, fundamentalna teologija se po prvi put pojavljuje 1976. godine u dokumentu Teološka formacija budućih svećenika, koju je izdala Kongregacija za katolički odgoj. Tu ona dobiva svoj status unutar teoloških disciplina, te biva prepoznat njen sadržaj, specifičnost i cilj kojemu teži. Iz tog dokumenta možemo iščitati kako su sadržaj i vlastitost fundamentalne teologije studij objave i njeno prenošenje u Crkvi. U dekretu Drugog vatikanskog sabora i obrazovanju svećenika Optatam totius, nabrajaju se teološke discipline, ali se ne spominje fundamentalnu teologiju. Tek 1979. godine apostolska konstitucija Sapientia Christiana (br. 51) eksplicitno spominje fundamentalnu teologiju, podcrtavajući je kao obvezatnu teološku disciplinu, koja treba voditi računa o dimenziji dijaloga, baveći se ekumenizmom, ateizmom i drugim religijama. Konačno, i apostolska konstitucija Veritatis Gaudium prepoznaje fundamentalnu teologiju kao teološku disciplinu koja se bavi pitanjima vezanim uz ekumenizam, nekršćanske religije, ateizam, te ostala strujanja suvremene kulture (VG čl. 55).