Održana Teološka tribina „Vjera u suvremenom društvu“

U organizaciji Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu te uz potporu Predstavništva Fondacije Konrad Adenauer u Bosni i Hercegovini, 6. studenog 2017. u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu održana je teološka tribina na temu: „Vjera u suvremenom društvu“, u sklopu programa: „Novi komplicirani svijet: filozofsko-teološki i psiho-sociološki aspekti pojmova post i hipermoderne“.

Sve nazočne pozdravio je docent na KBF-u vlč. dr. sc. Mario Bernadić. Uveo je u temu odgovarajući na pitanje, što je to postmodernizam? Govoreći o socijalnim, političkim i kulturalnim stavovima i predodžbama s kraja XX. i početka XXI. Stoljeća, pojasnio je da predmoderno vrijeme započelo još s neolitičkom revolucijom i potrajalo do druge polovice 19. stoljeća nakon čega nastupa vrijeme modernizma kada se javlja snažna vjera u napredak odnosno uvjerenje da se svi problemi mogu nadvladati uz pomoć znanosti i općenito ljudskog razuma. Kazao je da postmodernizam po sebi predstavlja kompleksnu pojavu te da se različiti autori ne slažu kad ova epoha uopće započinje: tijekom 80-tih i 90-tih godina ili znatno ranije ili u vrijeme egzistencijalizma ili čak još ranije. Pojasnio je da postmoderno gospodarstvo karakterizira snažna decentralizacija i slabljenje nacionalnog identiteta. „Kanadska literarna znanstvenica Linda Hutcheon kaže da je postmodernizam proturječan fenomen koji gradi i ruši, upotrebljava i zloupotrebljava same pojave koje izaziva“, kazao je profesor Bernadić. „Glede vjere, i ovdje usprkos nekakvoj generalnoj pripadnosti nečemu postoji tendencija vjerovanja u vlastite male istine, pa stoga govorimo o ‘ali-vjernicima’ … ‘ja sam vjernik, ali …’“, rekao je dr. Bernadić te pojasnio da hipermodernizam literarni, kulturni, artistički i arhitektonski nasljednik modernizma i postmodernizma.

Potom je izlaganje o odnosu postmoderne prema vjeri održao profesor na KBF-u u Sarajevu vlč. mr. sc. Oliver Jurišić koji je ukratko prikazao kako nekolicina autora vidi postmodernu. „Počet ćemo od jednostavne uvijek problematične tvrdnje kako je religija vanjska manifestacija vjere u nadnaravno, a vjera je nutarnji stav prema nadnaravnom koja se manifestira putem religije“, kazao je vlč. Jurišić pojašnjavajući da se naraciju prije svega može nazvati pričom koja ima početak, sredinu i kraj u kojoj su sve tri stvari međusobno povezane u smislenu cjelinu. „Kao primjer ovdje uzimam povijest spasenja. Tko god čita Sveto Pismo svjestan da je to jedna priča, ona ima svoj početak recimo u tvaranju, sredinu u prevrtljivom odnosu Izraela prema Bogu, a kraj ili vrhunac u Kristu kao završetku priče. Međutim, ova priča ispričana u Svetom Pismu počiva na metanaraciji, odnosno na temelju zbog kojega je moguće tu priču čitati i razumjeti, a ta se metanaracija zove povijest spasenja. Religija kao vanjska manifestacija vjere formirana je oko jedne takve metanaracije. Metanaracija kršćanstva kao religije koja je povijest spasenja, nije priča, nego je temelj, struktura koja izgrađuje kršćanstvo i daje smisao i sadržaj kršćanstvu kao religiji. Povijest spasenja je metanaracija, ali nije jezična igra, ona je metafizički temelj kršćanstva kao religije“, kazao je vlč. Jurišić dodajući da je, prema Lyotardu, postmoderno vrijeme ili kraja metanaracija ili nepovjerenja u metanaracije.

„Drugačije rečeno, postmoderno ne vjeruje više u povijest spasenja kao metanaraciju kršćanstva kao religije ili jednostavno smatra da je vrijeme u kojem živimo kraj bilo kakvih metanaracija, pa i one kršćanske o povijesti spasenja. Ovo je prva točka odnosa postmodernog prema vjeri, a ovo se manifestira često u činjenici da pojedinac, čak i kršćanin više ne razumije, ne shvaća i ne obraća pažnju na metanaraciju povijesti spasenja i mogućnost njezinog racionalnog utemeljenja. Ili bolje reći ne razumije koja je recimo svrha sakramenata, hijerarhije i što ona znači jer više ne razumije metanaraciju, povijest spasenja koja stoji u temelju“, kazao je vlč. Jurišić koji je potom iznio kako Ernest Geller postmoderno opisuje kao histeriju subjektivnosti imajući u vidu da je ovdje riječ o programskom, a ne o psihološkom ili psihijatrijskom terminu. „Prevedeno u najbanalniji svakodnevni jezik prisutan i među kršćanima to zvuči kao: ne razumijem povijest spasenja, metanaraciju, ne razumijem priču Svetog Pisma, ne razumijem hijerarhiju, ne razumijem sakramente, ne razumijem Crkvu, zajednicu, religiju, moja vjera i moj odnos s Bogom je moja osobna stvar i ne tiče se nikoga osim mene i Njega“, pojasnio je vlč. Jurišić i potom progovorio o Ihab Hasanov opisu postmodernog kao novog gnosticizma ili indetermanencije. Kazao je da Ihab Hasan uvodi pojam indetermanencije da istakne neodređenost kao jednu od oznaka postmodernog.

„Neodređenost kao oznaka postmodernog u sebi nosi element iracionalnog shvaćanja religijske metanaracije, a ta se neodređenost zna manifestirati i u osobnoj vjeri pojedinca koji recimo svoju kršćansku vjeru pomiješa s mnoštvom iracionalnih praksi, od kojih su za naše barem podneblje neke specifične poput horoskopa, gatanja, vračanja, bioenergetičara i nekih radikalnih oblika alternativne medicine gdje pojedinac ne vidi ništa iracionalno u tome da u isto vrijeme recimo ide na misu, na primanje sakramenata, a privatno se bavi proricanjem sudbine gledanjem u dlanove, taloge kave i raspored zrna graha na tepihu“, rekao je vlč. Jurišić ističući da spominjani termini nemaju nikakve veze s vrijeđanjem na osobnoj razini bilo kojeg vjernika, nego s programom koji se naziva postmoderno i njegovim odnosom prema vjeri kojega mnogi kršćani već aktivno i žive. „Upotrebom ovih termina samo se želi ukazati djelomično kako su pojedini kršćani duboko i nepovratno postali postmoderni slijedeći i razvijajući ova tri elementa postmodernog odnosa prema vjeri kao njihovog životnog programa jer kombinacija odbacivanja javne religioznosti i njezinog racionalnog utemeljenja, inzistiranja na apsolutnoj subjektivnosti odnosa prema Bogu i miješanje različitih pa i oprečnih praksi unutar vlastite osobne vjere je postmoderni program, a ne pomodarstvo“, zaključio je vlč. Jurišić.

Stručni suradnik i mlađi znanstvenik u odjeljenju društvenih nauka Akademije nauka i umjetnosti BiH mr. psih. Belinda Kikić održala je izlaganje na temu: „Pokušaj sagledavanja bosanskohercegovačkih društveno-kulturnih prilika u odnosu na globalne trendove“. Nastojeći odgovoriti na pitanje, tko je bh čovjek odnosno kako reagira na moderno doba, koristila se razmišljanjima književnika Meše Selimovića: pametni su ovo ljudi, primaju nerad s Istoka, ugodan život od Zapada; nikud ne žure jer sam život žuri; ne zanima ih da vide što je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo što ovisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječju; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. Spomenula je i prirodne ljepote, kulturna bogatstva i kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, ali i istaknula da BiH ima najkompliciraniji politički sustav u kojem postoje ne samo dvije škole pod jednim krovom nego i dvije države pod jednim krovom s dva entiteta i jednim distriktom i čak 141 općinom.

Gospođa Kikić spomenula je i statistički podatak da u BiH ima 2,82% nepismenih te da je 36,2 % stanovništva Bosne i Hercegovine kompjuterski nepismeno dok je 23,9 % djelomično pismeno. Napominjući da je, prema Petzu, identitet doživljaj vlastitoga „ja“, progovorila je o rascjepu identiteta u BiH što za posljedicu ima: gubitak identiteta, pokušaj da se svidimo svima, a najmanje se sviđamo sebi te loše obrazovanje i loše prilike za normalan život. Izlaganje je završila pitanjem, što je čovjek bez identiteta?

Nakon predavanja uslijedila je diskusija i zajedničko druženje. (kta)